Oralna kirurgija
Najčešće su to zahvati na alveolarnim nastavcima, dijelovima čeljusti koji nose, odnosno sadrže zube. Iz tog razloga nerijetko se za zahvate koje svakodnevno obavljamo u praksi koristi i naziv dentoalveolarna kirurgija umjesto oralna kirurgija.
Najčešći zahvati u oralnoj kirurgiji su vađenja zubi. Unatoč svim naprecima i dostignućima moderne stomatologije i danas nisu rijetki slučajevi da se zubi moraju izvaditi zbog dubokih karijesa, uznapredovalog parodontitisa ili opsežnih i tvrdokornih periapikalnih upalnih procesa. Također, jedan od najčešćih zahvata su operativna ili neoperativna vađenja umnjaka. Iz genetsko-evolucijskih razloga, čeljusti ljudske vrste iz generacije u generaciju imaju tendenciju smanjivanja, dok veličina zuba ostaje ista. To znači da kod mnogih pojedinaca već danas u čeljustima nema dovoljna mjesta za sve zube. Stoga, umnjaci koji izrastaju posljednji, često ostanu potpuno ili djelomično impaktirani (neizrasli) u našim čeljustima. Samo postojanje neizniklog umnjaka nije indikacija za vađenje, ali vrlo često umnjaci koji nisu do kraja iznikli oko zubnog mesa koje ih djelomično prekriva, razvijaju upale koje nazivamo perikoronitis i tada je najčešća terapija vađenje takvog umnjaka. Umnjake se tradicionalno povezuje i s gužavnjem frontalnih zubi. Međutim, suvremena struka, suvremena oralna kirurgija, vrlo je kritična prema takvom razmišljanju te možemo zaključiti da u najvećem broju slučajeva impaktirani umnjaci nisu uzročnici takvih pojava u usnoj šupljini. Treba naglasiti da je operativno vađenje umnjaka u potpunosti bezbolan zahvat, ali postoperativni oporavak je vrlo individualan i mogući su i scenariji u kojima pacijenti i više dana nakon zahvata osjećaju bolove i nelagodu u usnoj šupljini. Iz tih razloga, stav kirurga u poliklinici Imed je da se operativno vade samo oni umnjaci za koje postoji jasna indikacija.
Drugi najčešći zahvat u oralnoj kirugiji je apikotomija zuba koja bi u doslovnom prijevodu s latinskog značila odstranjivanje vrška korijena zuba. To je zahvat koji je indiciran u slučajevima u kojima oko vrška korijena perzistiraju kronični upalni procesi koji se ne mogu izliječiti klasičnom endodontskom terapijom. Apikotomijom se tada kirurški izravno pristupa na mjesto upale i upala se očisti, a vršak korijena odstrani. U čeljustima nalazimo i ciste koje najčešče svoje uzroke imaju u zubima s upalnim procesima oko korijenova ili u već spomenutim impaktiranim umnjacima. Te ciste najčešće nisu opasne za pacijente ali ih je uvijek potrebno kirurški odstraniti. Od ostalih zhavata možemo izdvojiti modealcije grebena, odstranjivanje papiloma, fibroma, mukokela i ostalih sličnih, relativno rijetkih i također bezopasnih promjena u usnoj šupljini. Operacije malignih promjena su već u domeni maksilofacijalne kirurgije.
Naravno, ne smijemo zaboraviti da je i dentalna implantologija grana stomatologije u koju djelomično zadire oralna klirurgija. Postupak ugradnje implantata je dakako oralno kirurški zahvat u domeni specijalista oralne kirurgije. Ugradnja implantata je također potpuno bezbolna procedura i najčešće prolazi uz minimalne ili nikakve postoperativne komplikacije. Osim ugradnje implantata, oralna kirurgija rješava i brojne slučajeve u kojima pacijenti inicijalno nemaju uvjete, odnosno nemaju dovoljno koštanog tkiva za postavu implantata. Tada govorimo o postupcima regenerativne predimplantološke kirurgije. Regenerativna predimplantološka kirurgija podrazumijeva sve postupke povećanja (augmentacije) tvrdih i mekih tkiva na alveolarnom grebenu u svrhu dobivanja dovoljne ili optimalne količine tkiva za uspješnu implanto-protetsku rehabilitaciju. Koštano tkivo kojim se nadomješta izgubljeno tkivo na grebenu može biti autologno, odnosno može se uzeti sa samog pacijenta (najčešće s brade ili područja donje čeljusti iza umnjaka) ili možemo govoriti o umjetnoj kosti koja se ugrađuje na mjesto gdje kost nedostaje. Postupci s umjetnom kosti su ugodniji za pacijenta jer se ne otvara novo operativno polje, ali imaju svoja ograničenja i njima se ne mogu nadomjestiti opsežnije resorpcije, odnosno gubici tkiva na grebenu.
U stražnjim dijelovima gornje čeljusti, vrlo često je ograničavajući faktor za postavu implantata maksilarni sinus. Podizanje dna maksilarnog sinusa odnosno sinus lift je također jedan od postupaka regenerativne predimplantološke kirurgije kojim se stvaraju pogodni uvjeti za implanto-protetsku rehabilitaciju. Također, treba napomenuti da postoje situacije u kojima je koštano tkivo zadovoljavajuće, ali ograničavajući faktor za uspješnu implanto-protetsku sanaciju je manjak mekih tkiva. Takvu situaciju najčešće nalazimo u prednjem dijelu gornje čeljusti jer je to regija s najvišim estetskim zahtijevima. Tada regeneriramo odnosno augmentiramo samo meka tkiva, odnosno gingivu.
